Šum Panonskog mora
98
levog lakta, njegovog lateral epycondily humerisa.
Morao sam ići da mi nameste ruku. Na nameštanje ruke sam išao na Carevo Polje u Jajce sa dva
prijatelja. Čovek koji mi je nameštao ruku zvao
se Jure. Popričali smo, popio sam rakijicu, dva
prijatelja su me uzela za ramena i on je počeo da
vraća ruku u stanje pre pada. Bilo je strašno bolno, ali sam obećao sebi da neću zaplakati. Posle
sam nosio i gips, koji je strašna rabota. Pitao sam
se tad kako li je tek bilo zagonetnom Čoveku sa
gvozdenom maskom iz bastiljske tamnice, kad je
meni bilo tako nepodnošljivo. Nakon svega toga,
samo ponekad odigram koju partiju basketa sa
ortacima iz grada, noseći štitnik na mestu pređašnjeg loma, pazeći se novih povreda.
Nikad mi to nije jasno, jesu li se svi ti sportski
pehovi i povrede mogli izbeći, ali pošto ne verujem u slučajnost, mnim da je to stvar nekog višeg
predodređenja jer su se svi desili na ne ki dan koji je bio obojen crvenom kalendarskom bojom crkvenog kalendara.
Zato sam uvek svoja leđa doživljavao onako
kako ih doživljavaju oni koji se samokažnjavaju nazubljenim bičevima u okviru nekih ekstremnih katoličkih redova. Kao stigmu. Bio sam
Dorijan Grej pre njegovog prelaska u život na reljefu slike koja je bila stvarnija od njega samog.