Radomir D. Mitric´
nekoliko knjiga iz edicije „Gradac“. Na tom stolu
je stajala i Borhesova Himna, pesma kojoj najviše dugujem za kredo mog pisanja i jedna pesma
Mirka Vukovića, mog bratuške i sabrata po pisanju i nostalgiji.
Neko vreme sam pisao na staroj pisaćoj mašini marke „Olimpija“, na marginama knjiga, dok
nisam kupio laptop novcem od jedne književne nagrade. Pisao bih obično noću, u nekom polusnu i polumraku, sa utišanom muzikom. Tad
bih bio gotovo bestelesan, oslobođen okova tela. Vođen Minervinom sovom, čije sam prisustvo
slutio u svemiru sobe. Kad bih zažmurio i duboko udahnuo dim cigarete, pokušavao sam da
gledam njenim mudrim očima. Tad bih bio bliži
dragim gradovima i zemljama, nedostatnim licima, rušio prostorne barijere, transponujući u sebi prethodivša vremena. Nalikujući eleuzinskom
jelenu.
Može se pisati samo iz nekog velikog gubitka.
Samo iz stanja koje nadilazi ravnodušnost kojima je sklona većina ljudi koji gotovo nesvesni
prolaze kroz život. Kao likovi iz knjiga Tomasa
Pinčona. Ili Alberta Moravije. Budističke knjige
govore o takvom stanju hibernirane svesti kod
onih koji nisu budni iznutra. Kao Buda. I Lao Ce.
Pisac je čovek koji stoji na žalu, žaleći za nečim
što je izgubio i čega se sa setom seća. Šetajući
olimpskim vrtovima, stvarajući svoje male kule
od peska, papirnate Vavilone.
Najviše sam uobičavao pisati u jesen. Oduvek
sam smatrao da je jesen zapravo iznedrila poeziju i pisalaštvo uopšte. U doba kad listovi opadaju
93