Šum Panonskog mora
90
su nas muze poezije. Takvi susreti su, duboko verujem u to, neminovni. U kojima sam upoznao Klarinete, sestre Klarić iz Šibenika s kojima ću kasnije drugovati i u Zagrebu u kultnom
klubu mladih, Krivom putu, koji više ne postoji.
Slobu, iz Beograda, mog sabrata po peru. Tibora
iz Mađarske, Mojcu iz Slovenije i Čehinju Hanu.
Pa, mog rumija iz Južne Afrike, Rajana. I društvo
iz Trsta, sa Tenom i Alesandrom. Spojilo nas je
ono što spaja pesnike još od antičkih vremena.
Nema veće radosti nego disati svet sa takvim ljudima. Za ta poznanstva dugujem Trstu, gradu tihe sijeste. Starom Romejcu koji spava pod belim
mermerom njegovih prometnih ulica.
Kad sam prvi put prispeo u njega, pitao sam
se šta je privuklo pomenutog Džojsa da ga toliko primi blisko u sopstvenoj duši. Da li blizina
mora ili uvek inspirativna Italija, mediteranska
fuga razih fluida. Ili možda dublje semantičko
prozrenje da je tu negde najduže zastao Ulis na
svom putovanju, ako se uzme u obzir da je putovao na zapad, a ne na istok, kako većina misli.
Neverovatno je to kako mi koji dolazimo sa
Balkana zaboravimo sve ograde geta iz kojih dolazimo i kako se okupimo u grupu odmah kad
smo negde izvan tog okamenjenog prostora.
Nije reč o istovetnosti određenih nasleđa nego o
shvatanju koliko smo upućeni jedni na druge tek
kad maknemo malo dalje od balkanskih usuda.
Nikada neću zaboraviti ta druženja koja su
sezala u duboku noć. Ispijanja Fragoline i vožnju Alesandrovim mini-morisom od Devinskog
zamka. Pa pevanje Wind of Change u jednoj od