Šum Panonskog mora
86
Neke tihe tuge i nostalgije, za ponovnom uspostavom, nekih sretnih vremena u kojim neka
voljena bića ne odsustvuju. Otprilike nalik onima iz filmova Tarkovskog, Bertolučija, ili Tea
Angelopulosa.
Priču o Mediteranu sa istim zanosom mi je
pričao moj otac, koji je na istok najdalje putovao
do Istanbula, a na zapadu do Venecije, a to behu krajnje tačke između kojih beše smešten čitav svet moga detinjstva. Podjednako mi sijaše
kao neki drevni svetionici, Plava Džamija i Aja
Sofija na istoku i Santa Marija Formoza na zapadu. Pričao mi je o Bosforu i Dardanelima, o mostu koji se sklapa da propusti brodove da bi se
opet rasklopio jer tamo su i mostovi živi. Pričao
mi je o tamošnjim čudesnim izlascima sunca, o
Veneciji, o tome kako neverovatno mistična ljubav može biti dok zalazi sunce i dok se voziš gondolom po jednom od brojnih venecijanskih kanala u kojima struje mediteranske vodene struje
puštene u koru Zemlje. Čemu sam i sam svemu
svedočio docnije.
Isti taj zanos sam kasnije, nakon mnogo godina, primetio u Marakešu, dok sam se provlačio
kroz ćilime brojnije od oblaka u tmurnom danu
na Trgu smrti, Džema el Fna, pored neke starice koja mi je mimikom pričala da je i ona kao i
Homerova Penelopa na svom tkanju, u stvari, samo slikala prirodu kojoj mi danas ne vidimo suštinu. Jer bežimo u uzaludne reči.
Taj sam zanos pokušao da prenesem u svoje
bivše i buduće, još neobjavljene, knjige, koje govore o mediteranskoj ćudi i kakve sve Levijatane