Šum Panonskog Mora | Page 86

Šum Panonskog mora 86 Neke tihe tuge i nostalgije, za ponovnom uspostavom, nekih sretnih vremena u kojim neka voljena bića ne odsustvuju. Otprilike nalik onima iz filmova Tarkovskog, Bertolučija, ili Tea Angelopulosa. Priču o Mediteranu sa istim zanosom mi je pričao moj otac, koji je na istok najdalje putovao do Istanbula, a na zapadu do Venecije, a to behu krajnje tačke između kojih beše smešten čitav svet moga detinjstva. Podjednako mi sijaše kao neki drevni svetionici, Plava Džamija i Aja Sofija na istoku i Santa Marija Formoza na zapadu. Pričao mi je o Bosforu i Dardanelima, o mostu koji se sklapa da propusti brodove da bi se opet rasklopio jer tamo su i mostovi živi. Pričao mi je o tamošnjim čudesnim izlascima sunca, o Veneciji, o tome kako neverovatno mistična ljubav može biti dok zalazi sunce i dok se voziš gondolom po jednom od brojnih venecijanskih kanala u kojima struje mediteranske vodene struje puštene u koru Zemlje. Čemu sam i sam svemu svedočio docnije. Isti taj zanos sam kasnije, nakon mnogo godina, primetio u Marakešu, dok sam se provlačio kroz ćilime brojnije od oblaka u tmurnom danu na Trgu smrti, Džema el Fna, pored neke starice koja mi je mimikom pričala da je i ona kao i Homerova Penelopa na svom tkanju, u stvari, samo slikala prirodu kojoj mi danas ne vidimo suštinu. Jer bežimo u uzaludne reči. Taj sam zanos pokušao da prenesem u svoje bivše i buduće, još neobjavljene, knjige, koje govore o mediteranskoj ćudi i kakve sve Levijatane