Radomir D. Mitric´
je bila predstavljena galija, uronjena u plava
prostranstva, za koju sam smatrao da je nekadašnja vizantska lađa koja je branila Konstan
tinopolis od Osmanlija, tlačitelja iz narodne epike, na kojoj je toliko insistirao moj otac. Taj
goblen je samo jedna od slika u sećanju, jer je i
on netragom nestao u ratnom vihoru, na nekoj
lomači ili krasi zidove nečijeg doma čiji stanari
ne vide dublje ni dalje od površine njegovog
imaža.
U dvorištu moje porodične kuće i sad se nalazi
stari „stojadin“, koji ima tu odrednicu Mediteran.
I taj automobil spada u simbole nekadašnje države koja je poslužila kao eksperiment, model
za današnju Evropsku uniju. U njemu smo putovali svuda po bivšoj državi. Mogao sam nepogrešivo da prepoznam njegov zvuk kad se otac
vraćao odnekud. Samo što je taj auto imao belu neodređenu boju, pa je i sad takav moj doživljaj Jugoslavije, bezbojan i neodređen. I ta automobilska oznaka je odredila, na neki način, moj
identitet.
Da sam Mediteranac, u to me je uverio i Mat
ve ević, u svom čudesnom Brevijaru, ali ponajj
više jedna kritska epizoda u mom životu. Krit.
More plavlje od neba. Tezej i Arijadna. Minotaur.
Kritsko pismo. El Greko. Spiralna koina iz
Festosa. Elitis, koji je prizvao svojom pesmom
Helena, moju voljenu. Vangelis i njegova arija La
Pettite fille de la Mer. Heraklion. Tržnice na kojima piruju pčele i ose, punktirajući dane na zrelom voću, koje svakim sokom uživa u prirodi
stvaranja. Na njemu sam tad odlučio da ću provesti medeni mesec sa ženom svog života.
83