Radomir D. Mitric´
to takođe vreme Samante Foks i Sabrine, erotskih diva sentiš-popa. Moj brat imao je nekoliko
njihovih postera, koji i meni u to doba iznimno
behu interesantni. Tad smo sakupljali predratne magazine Ćao, Rock, Ven, stripove Zlatne serije i Lunovog magnus stripa, čitali smo Rahana,
Modest i Blejz, Kor t a Maltezea, Poručnika
Bluberija, Iznoguda i neizbežnog Alana Forda.
Soba mi je bila izlepljena posterima. U njoj sam
često čitao, crtao, kasnije i revnosno pisao. Tad
sam i kupio prve kasete, po nagovoru brata, bili
su to Balegari ne vjeruju sreći od Džonija Štulića,
nekoliko albuma od Mejdena, Van Helena, Dorsa,
Vajtsnejka, Kleša, Kalta, Gerija Mura, neke bluz
kompilacije i ostale kasete slične muzičke podloge. Uvek sam slušao raznovrsnu muziku. Sem
u kasnijoj fazi, kad sam slušao samo metal. Ima
taj neki iks faktor, kad slušaš metal, ne možeš
slušati ništa drugo. Taj osećaj daje neku gordost.
Jedan će događaj iz tog doba znatno izmeniti moj život i moj dečački san da postanem fudbaler. Bio je to 11. septembar 1991. godine, isti
onaj datum na koji će posle jedne decenije pasti
kule bliznakinje u Njujorku. Ima nešto rušilačko
tom datumu, na kojem je po starom kalendaru
Jovanu Krstitelju odrubljena glava.
Bilo je popodne i trenirali smo fudbal. Sa trav
natog terena trener nas je poslao na betonski.
Igrali smo tako neko vreme. Sve do trenutka
kad sam pošao po loptu koju je neko napucao iza
protivničkog gola, jer sam joj bio najbl