Šum Panonskog mora
74
drveće, nahuškali ih i onda bismo navijali i pratili borbu. Naš je pas uvek pobeđivao. Bio je to
krupan pastirski pas kojem ni vuk ništa ne bi
mogao, a kojeg smo našli jednog pijačnog dana,
napuštenog, pa smo ga othranili.
A onda, kako je sve više besneo rat, počeli
smo da se igramo ratnih igara. Našli bismo neku napuštenu kuću i u njoj zapodenuli igru. Ko
je bio veštiji skrivač – pobeđivao je. Išli smo i u
pecanje i kupali se u hladnim virovima. Bili smo
pravi mladi razbojnici. Igrali smo i hokej: u jesen bismo poboli prečke za golove u jednoj bari
pa kada bara zimi zaledi, dobijali smo mesto za
igranje hokeja. Pak je bio četvrtasta „varta“ baterija ili deo školskog struga.
Nekako u to vreme sam u svojoj kućnoj biblioteci otkrio jednu knjigu priča Čarlsa Bukovskog.
Naravno, odmah sam je prisvojio i u samoći doma čitao. Gotovo da sam svaku priču bio naučio
napamet. Onda su hormoni radili svoje. Činilo
mi se da sam u to vreme bio zreliji od vršnjaka, da li zbog muzike koju sam slušao ili knjiga
koje sam čitao. U to vreme sam otkrio crne dame bluza, od kojih sam najviše voleo Besi Smit
i Dajnu Vošington, njihov glas mi je tako prijao,
glas crnačkih geta, siromašnih krajeva Amerike,
Nju Orleansa i Sent Luisa koji su tako bili bliski
kraju u kojem sam odrastao, ako ne po izgledu a
onda, činilo mi se tad, po sentimentu. Čitao bih
tako Bukovskog i slušao bluz. Bluz je svojevrsna
muzika odrastanja. I mogućeg odbijanja da se
odraste. To su bili prvi dani mog ulaska u svet
odraslih. Hvatao bih krajičkom oka deliće nekih
erotskih filmskih scena i dugo ih pamtio. Bilo je