Šum Panonskog mora
72
je konopac, ali su zvona ćutala. Pitao se šta se
dešava i kakva mistika beše u potki svega. Tri
uličice odatle, ubogi Alesandro nije mogao da
ostane od zvonjave zvona, pokrivao je uši jastucima ali ona nisu prestajala da zvone. Kako beše gluvonem, niko mu ne bi verovao da ih samo
on čuje. U bruju zvona čuo je glas koji mu je govorio da je jedna devojka zatočena i da moli za
sopstveni spas. Nije znao da je to sam glas anđela Gabrijela. Video je jasnu sliku podruma koji
beše njen kavez. Pošto je saznao za dolazak pastora Vekija, rešio je da mu po jednom dečaku
pošalje poruku da će se sve razrešiti po nalasku
te devojke. Tako je i učinio. Napisao je na cedulji tačno mesto kuće u kojoj se devojka nalazila.
Nakon njenog pronalaska i kažnjavanja izgrednika, zvona katedrale su počela da zvone. Jedino ih
Alesandro više nije čuo.
Tako sam doživeo tu sliku. Za Ravenu me u
doba rata vezuje još nešto. Čitao sam tih dana
Danteov Pakao, doživljavam ga i sad kako sam
ga i tada u opsadi doživljavao. Neke slike, posle
pročitanog književnog dela ostanu večne. Pitao
sam se tada samo u kojem smo krugu.
Nakon završetka rata, na jednom zgarištu u
komšijinom dvorištu sam našao nagoreli ram te
iste slike. Platno je nestalo u vatri, od njega je
ostao samo ovaj moj zapis. Ram sam sačuvao, u
njega uramljujem ove reči, i u sećanje.