Radomir D. Mitric´
povremeno padale granate a ja sam se predavao
umetnosti, koja me je izbavljala od surove svakodnevice. Mnogi su se čudili, a ja sam bio neumoran u tim traganjima.
Jednom prilikom u to doba koje sigurno nije
bio grozomorni dvadeseti vek, kako ja tada verovah, u jednoj uličici, Frančesku je ugledao neki od gradskih boema. Devojka mu se neobično
dopala. Ponudio joj se, ali na njeno odbijanje poželeo je da joj se osveti. Bazilika na slici imala je
ogromna zvona. U to doba na jednom TV kanalu
su pričali o Umbertu Eku. Hteo sam priči sa slike dati detektivski zaplet. Alhemijski obrt. Neku
mešavinu Poa, Eka i Dine Bucatija. Tad to nisam
isprva uspeo, ali kako sam vremenom oživljavao njen lik u sebi, sve je dobijalo jasnije obrise.
Tih dana, uživljen u tu sliku, nisam se obazirao
na ratnu javu. Literatura ima taj katarzični momenat. Razmišljao sam o svemu tome. Zvona su
prečesto zvonila u našem malom gradu. Smrt je
carevala. Dok sam ja želeo da se ona što manje
događa. U priču sa slike je nisam puštao. Zvona
su se činila kao ključ ovog dela o Frančeski.
Na Dan svih Svetih zvona ravenske katedrale San Vitale nikako nisu mogla da zazvone kao
i prethodnih godina, a pošto se taj č VF