Radomir D. Mitric´
ustajao ujutru i odlazio da šutiram loptu na košarkaškom igralištu. To jutro je bilo nekako čudno za mene. Došavši na igralište, opet sam imao
predosećaj da će se dogoditi nešto loše. Na trenutak sam zastao i osetio neku jezu, podigao
sam pogled, na obližnjim planinama kao da je
ključalo ulje, ptice nisu pevale jutarnje slavopoje, a priroda je potajno gubila ruho čednosti.
Unutrašnja zvona u meni zvonila su na opasnost.
Trava je opet šumila, kao onoga puta kad će padati granate prvi put.
Uzeo sam stvari na brzinu i otrčao kući. Došao
sam tamo i najpre rekao baki, koja je sedela paralizovana od moždanog udara, da opet im Ц