Šum Panonskog mora
66
smo stigli na odredište. Neke od granata su pale u blizinu bakine kuće, ali na sreću nijedna nije
uništila nečiji život. Bilo je strašno naviknuti se
na strahote rata i na svu surovost i buku koje su
ti strašni instrumenti rata proizvodili.
Drugi put su granate padale dok sam bio u selu, sekao sam jasenovo drvo za indijanski luk u
obližnjem šumarku, i tad su počele da padaju,
geleri su oko mene šištali kao stršljenovi. Legao
sam na zemlju i posmatrao bakinu kuću. Jedna
od granata pogodila je brdo iznad nje, gledao
sam kako se ogroman kamen survava velikom
brzinom ka kući. Zažmurio sam i zazvao i boga i
sve anđele da zaštite rodbinu koja je bila unutra.
Posle sam išao da gledam gde je udario. Na sreću,
promašio je kuću i udario u dvorišnu zgradu, srušivši je do temelja. Nakon tog događaja smo baku
odveli s nama u grad, jer tada granate nisu padale po samom gradu, štitilo ga je brdo sa južne
strane, nego najviše po tom selu gde sam proveo
najveći deo detinjstva. Nedugo potom granate su
prestale da piruju i kasape nedužnu prirodu, kad
su bile završene borbe oko grada Jajca.
Moj brat je u rat otišao iz školske klupe, na odsluženje vojnog roka, ne želeći da izbegne tu dužnost iako ga je otac jedva pustio. I njegovu smrt
sam na neki način predosetio. Taj šok je skrhao
moju porodicu, baka je doživela moždani udar, a
moji roditelji, moja sestra i ja i danas smo pogođeni strašnom činjenicom da njega više nema.
Granate dugo nisu padale sve do jednog jutra,
ali ovog su puta došle iz drugog pravca, iz pravca iz kojeg se niko nije nadao. Ja sam tih dana