Radomir D. Mitric´
Taj je vetar šumio žitnim poljima, uspinjući se
uz bosanske planine, i ta sam polja posle nalazio
na arlovskim pejzažima Vinsenta van Goga. Šum
zaspalog mora i šum južnog vetra su bili moji prvi pravi prijatelji, kojima se ispovedah, i koji se
istodobno i meni ispovedahu. Panonsko more sezalo je sve do ovih prostora, budeći mornara u
mojoj krvi, koji se otiskivao njegovom zamišljenom pučinom. Bejah pravi Odisej tada, nošen njegovim davnim strujama na krilima južnog vetra.
U kraju iz kog potičem postoji planina Vitorog,
neobičnog nazvanja, čija dubinska semantika
upućuje na viti jelenji rog. Planina se negdašnjim
stanovnicima ovoga kraja takvom činila, osobito u mesečinastoj noći, kad svojim vitim vrhom
podupire nebo. Ona dominira ovim krajem, pravi je njegov budni čuvar. Otac mi je pričao da
se za mirnih dana u doba leta sa njegovog vrha
dvogledom mogu videti plavi obrisi Jadrana. Iz
istog razloga lakše sam savladavao morski princip. Zamišljao sam kako i sam posmatram kroz
taj isti dvogled i kako ista linija spaja more i nebo na horizontu, plavetnilom. Na toj se planini
nalazi nekakva ogromna alka koju sam i sam video jednom, kad sam planinario, za koju su se po
predanju vezivali brodovi u davnini. Zamišljajući
te drevne lađe i kako sam ja njihov kapetan, terao sam majku da mi kupuje plavobele prugaste
majice, mornarske kape, durbine i kompase.
Nekakvim tajnovitim jezikom, to more i sada šumi u mojoj krvi, u meni, koji jezdih od
Herkulovih stubova do Bosfora i Dardanela, o
kojima mi je otac pričao, prenoseći na mene zaveštanje da posetim ta čuda i nađem dijamante
57