Šum Panonskog mora
54
je čitavog života živeo u anonimnosti, nekako
je osećao da će biti upamćen. Beše njegovo najvrednije čedo, ta arija. Budući da nije imao dece,
njihovo mesto u njegovom životu zauzele su njegove kompozicije. Tako je ljubav još jednom nadišla smrt.
Violinista koji je te večeri svirao Dvoržaka, na
bravurozan način, u Banskom dvoru u Banjaluci,
beše poreklom iz istog toskanskog kraja, pa i sada dok ovo pišem ja lucidno slutim da je potomak te iste Ane, kojoj Nikolo posveti ovu čudesnu ariju, napisanu u mladićstvu njegova genija.
Mladi ljudi poseduju tu meteorsku snagu, koja ih
bliži bogovima stvaranja. Tako mi je nesvesno
jezikom muzike ispričana kratka storija o čoveku sa kojim se i sad poistovećujem, na jedan hudi način.
Kada sam posle nekoliko godina posetio San
Đimijano, osetio sam se kao neko ko je otpustio
nekom veliki dug. Bilo je ono toskansko podne,
stvari su lebdele u jari sunca, i kao da su samo
laveži pasa slutili priliku koja mi se obradovala
iz nekog bliskog i prisnog onostranstva.