Radomir D. Mitric´
držao časove plemićkim sinovima i kćerima koje
je učio lucidnosti sviranja violine. Njegov lik se
odavno izgubio u maglinama istorije i o njemu
sem u ovoj ispovesti i nema mnogo tragova.
Smrt ga je zatekla u jednom toskanskom gradiću, San Đimijanu, kojim dominiraju kule-tornjevi, u kojima je uvek prepoznavao sebe i voljenu Anu, gde se pred kraj svoga, ne tako dugog
života, povukao. Do samrtnog časa, ovaj čudesni violinist, opsednut beše mišlju o stvaranju
savršene kompozicije koju nije stigao napisati i
time do kraja završiti misiju umetnika, da svetu ostavi delo koje će ga činiti živim i posle smrti. Ležao je na postelji, teško dišući, budući da ga
grudobolja nije napuštala već ga je u smrt ispratila. Krila prozora bila su otvorena, posmatrao
je kako se u kuću, preko puta sobice u kojoj je živeo asketski, useljavao mladi bračni par. U tišini, predosećajući svoju konačnicu, posmatrao je
divan rajski prizor pred sobom, mlada žena plave kose, koja sa violinom nešto docnije izađe na
balkon, a krajičkom oka mogao je kroz prozor
videti mladog joj supruga kako se štima na klaviru. U isti mah kad su počeli da sviraju, vetar
mu donese zvuke te divne arije u kojoj prepozna
Concerto grosso iz njegove kompozicije Opus