Šum Panonskog mora
50
i nadrealistički, po nekom automatizmu, beležio
sintagme i rečenice, koje sam kasnije inkorporirao u pesme i prozna sižea. Ta pisanija behu moja prva prava putovanja ikoničkim paralelama
sveta.
Kad sad pomislim na to doba, ne mogu a da se
ne setim misli Hantera Tompsona, po kojem to
doba ili se snažno pamti ili brzo zaboravlja. Ali
treba sanjati snove, zato i postojimo na javi. To je
više bilo doba razmišljanja nego ludovanja. Znao
bih tako u jeku neke žurke čitati kakvu knjigu,
sa mišlju o transcendenci.
Hteo sam završiti fakultet zbog roditelja. Že
leo sam im pružiti neku radost, koja bi odagnala
tugu zbog bratovljeve smrti. Živeo sam i sopstveni i bratov život. Zato sam ih vodio na neke
književne festivale na kojima sam osvajao nagrade, da porastem u njihovim očima, da ih poradostim. Pisao sam da prevladam momente
strašne jave.