Šum Panonskog mora
40
intimnoj ispovesti, on je i sada takav, zbog čega
moram da pazim da svaka reč nađe svoje pravo
mesto. On i moja majka su se upoznali na jednoj
od igranki, koje su se davale tada, pa ju je nedugo zatim i zaprosio, a potom je odveo na medeni mesec po dalmatinskim ostrvima gde je začeta moja sestra, jedno plahovito i nežno žensko
stvorenje, prava srna u izgubljenom raju, koja
me je čuvala u najranijoj mladosti i koja je nekada i sama pisala.
U najranijoj mladosti bio sam bolešljiv, morio
me bronhitis, pa su me stoga roditelji često, iz
vlažne mnogorečne doline odvodili na selo kod
bake po majčinoj liniji, da bih udisao svež planinski zrak pod starim šumskim vitezovima,
borovima sa čijih je stabala kapala gusta smola,
za koju verovah tada da je njihova viteška krv,
smola tamjanskog mirisa, koji je takođe formirao i zeleni miris njihovih iglica. Često sam u tim
šumskim lutanjima bivao osamljen, pokušavajući da doprem do suštine same prirode. Sem tamo, po preporuci doktora, odvodili su me i na
more, svake godine, u Trogir, gde smo ostajali
dovoljno dugo da primim što je više moguće sunčeve energije u svoje telo kojom bih se branio u
dugim zimskim danima i noćima jer je zima uvek
bila surova u našem bosanskom kraju i stezala
zemlju polarnim okovima, teška i tovarna kao
islandski beli konji. Taj miris šumskih borova i
jutarnji miris mora koje se budi, do danas su u
mirijadi svih mirisa sveta za mene ostali najveličanstveniji. Na Jadranu sam imao i prvu simpatiju, nekakvu devojčicu Sonju, koja mi ostade
u sećanju poput slike devojčice iz japanskih animiranih filmova.