Šum Panonskog mora
36
pribežište od svih zala koja me u ratu okružavahu. A pre svega na muzičkom obrazovanju jer mi
je uvek govorio da je muzika najbolji način da se
bude sretan u dubini sebe i najbolji način da se
putuje negde drugde. Bio je poslednji Mohikanac
vrline, uvek, idealista, on, koji mrava nije zgazio,
verujući u univerzalnost, u pacifizam, od kojeg
nikad za života nije odustajao.
Ako bi trebalo da ga opišem, po liku najviše
je sličio Kajlu Meklahlanu iz Linčove ekranizovane filmske sage Dina, prema romanu Frenka
Herberta. Bio je blage naravi, širio oko sebe neverovatnu energiju, darujući je drugima, govoreći mi često o tome koliko je bitno da čovek izlazi
iz sebe i ulazi u druge. Bio je umereni filozof, putovao je uvek negde, iako je bio mlad još tada, čini
mi se da je ta njegova mladost i sada prema shvatanjima života i sveta zrelija od moje sredovečnosti. Moguće je da tvorac takvim osobama podari
nešto što neko ne bi mogao da doživi ni sa devet
života. A mnogo smo toga prošli zajedno, i to je
zasigurno centralna ličnost mog hudog života.
U sećanju mi je najviše ostao njegov osmeh,
na rastanku, kad se videsmo poslednji put, nosio je pod miškom knjigu Čarobni breg, Tomasa
Mana, i sa tog se čarobnog brega, što se nalazi
negde u bosanskim vrletnim brdima više nikad
nije vratio. Zvao se Vladimir, a svoju Kosaru nije imao vremena sresti jer je vrlo rano preseljen u nebeska prostranstva. Ja još uvek čekam
da se vrati sa tog čarobnog brega, odbijajući da
prihvatim strašnu činjenicu, da sam celivao njegovo beslovesno mrtvo telo, kad su ga doneli na poslednji oproštaj, a u ušima mi još tutnji