Radomir D. Mitric´
odrastanja. Dečak, kojem je rano prekinuto detinjstvo zbog smrti brata sam i danas, ali uvek
bejah ispunjen optimizmom, imajući unutrašnji
mir i dijalog sa Bogom, verujući u dobro kao apsolut, verujući u nastavak življenja u edenskim
vrtovima. Zato i odbijam da odrastem jer se neprestano vraćam u vreme kad je on bio i fizički
pored mene. Možda ga je smrt i otela tako naprasno jer sam ga neizmerno voleo.
Rat, a s njime i smrt, došli su nekako nenadano, kao gosti iz neke veoma daleke zemlje, koji se
ne očekuju i koji neće doneti dobre vesti. Došli
su, najpre se spustivši niz planine čiji su me hrbati uvek podsećali na hrbate davno tesanih feničanskih lađa, devedesetih godina prošlog veka, što je civilizaciju ljudi na Balkanu vratio u
kenozoik. Prvi susret s tim najstrašnijim likom
u drami što se zove Život dogodio se u prvim godinama rata, kad čovek još nije toga svestan, u
potpunosti.
Tako živesmo u toj plivskoj dolini, u bosanskom gradiću, u nekakvom romantičarskom
zanosu, ne sluteći kakvo će zlo doći uskoro i
prekriti tamnim pokrovom prostor, po nekom
balkanskom usudu, gde su ratovi pravi gozbari
ljudske sreće, a njihove žetve ciklične kao sunčani solsticijumi, ratovi koji se ovde rado vraćaju kao po nekom davnom prokletstvu. I smrt je
vrlo brzo pod svoj crni plašt uzela meni najdražu osobu.
Imao sam divnog brata, mog prvog učitelja života, njemu imam zahvaliti za sve što je moralno
u meni. I ono što je začelo umetnost, darujući mi
35