Radomir D. Mitric´
dečakom što tek zaspa, tik do nje. Od nemogućnosti da gleda u svetlost njenog lica, Smrt korakom ustuknu nazad, sakrivajući pogled od te božanske svetlosti. Jer i ona beše udivljena njenom
čudesnom pojavom. Toga časa u Evropi prestade
kuga, naprečac, od tog čina, i zvona katedrala do
danas zvone u slavu svetaca-zaštitinika što su
sačuvali Evropu ispijenu od te pošasti, ponajviše
ipak u Veneciji, koja se tome najviše obradova, a
niko do ovoga trena nije znao da ta zvona zapravo zvone u slavu te čudesne gospe, koja doživi
duboku starost, u istom tom gradiću, ne mogavši
ipak da izmakne prirodnom sledu stvari kad joj
se lice nabora kao povesma, skrivajući svu nekadašnju svetlost.
I bio sam posve lak, posle, te noći, oslobođen
zemnih okova, okrilaćen anđeoskim krilima, koja ne robuju vezanosti za vreme i prostor, valjda zbog pričanja, a najpre zbog anđeoskog glasa Mirande Arvaljes. U jednom dekameronskom
ozračju nalazeći se, dok pričah ovu priču mojim prijateljima kojima je književnost, takođe,
bila više od života. Nalikujući Tabukiju, u njegovom boravku na Azorima, u potrazi za likom
žene iz Porto Pima. Zbog te čudesne epifanije i
priče koja beše zatvorena u vinskoj boci, stolećima. Ili sam je nazreo kroz muralna stakla bara,
u noći crnoj kao imalin, na kojima su sene priča plesale svoj dance maccabre, prkoseći skorašnjoj zori. Sedeći sa Pablom, Karlom i Anitom koji su uživali u mom ekstatičnom iskazu, tek na
tren prekidajući me ponovnim dosipanjem vina.
Mogao sam osetiti momenat opričanih događaja. Istorija pamti samo trenutke u kojima zvoni
večnost. Tako da se na istoj ravni mogu događati
31