Radomir D. Mitric´
pokoriše te krajeve, i narode Ilirika, koji su dobili ime po ilovoj zemlji, močvarnoj ilovači.
Šiban jutarnjim vetrom i pogledom neke
Meleskinje, noseći kese, uđoh u haustor, u kojem
sam pre nekoliko dana iznajmio stan. Svake godine putovao bih tako, sa prtljagom koji bi najviše sadržavao knjige i odlazio uvek u druge gradove, lutajući poput Odiseja. Istanbul, Heraklion,
Firenca, Amsterdam, Lisabon, Salcburg, Prag i
sadašnja Sevilja samo su neke od stranica knjige mojih putovanja, na kojima se ne čudih stranosti ljudi i gradova koje posetih, nego strancu
kojeg uvek nosih u sebi, urezanog kao natpis u
kamen delfskog proročišta. Uvek bežeći od ogledala, nikad do kraja ne mogavši dokučiti krajnju
dubinu sebe.
I jutros sam takav, dok ovlaš osvajam misteriju ogledala, pomalo nezainteresovano kao
Leopold Blum. Videvši lice ogrubelo od godina,
dečačke oči, istovetne očima mog oca, tog najvećeg moreplovca u okeanima svih knjiga sveta,
koji mi dade zavet čitanja u zalog. I oči predaka,
verovatno, koji sa crnogorskih neboparnih visova Pive i Mratinja dođoše u Bosansku Krajinu, u
plivsku župu, na Janjsku visoravan, dok je srednji vek jenjavao. Porodično predanje spominje da
su moji preci u Crnu Goru došli iz Ukrajine. Oči
pamte i plamte predačkim slikama.
Mnim o tome što nazirem u odrazu ogledala,
ćuteći. Preda mnom beše portret prosedog Orfeja
koji je i dalje verovao u mala čuda sveta, po kojima je ljubav uvek blizu, dok traga za licem koje
će mu doneti sreću, Euridikom koju neće ostaviti
25