Šum Panonskog mora
24
Zemlje. Ispijah ga po onom antičkom pravilu –
belo od izlaska sunca do njegovog zahoda, a crno
od njegovog zahoda do ponovnog njegovog izlaska. Sećam se da mi je, jedan moj francuski prijatelj iz Marseja, izvesni Šarl, jedna hamvaševska
pojava u hedonizmu vinologije, govorio da sama
Demetra posećuje i posvećuje noću njegove burgundske vinograde, rumeneći grozdove na vinočokotima. Kad pomenem vino, u pamćenje mi se
vrate slike davnih studentskih terevenki, seansi foltinovskog tipa, sa razgovorima o umetnosti.
Ipak, najjače su slike obredna ispijanja te svete
Hristove krvi, za vreme trajanja negdašnjih božićnih svetkovina. O svemu tome mislim sada
dok pogledam na pijance, te Ikare sa papirnatim
krilima od jučerašnjih novina, tu nadrealističku
sliku malih ljudi sa seviljskih trgova.
Žena od koje kupih voće malo docnije, imala je
oči nalik očima moje majke, koja je i sada tamo
negde na balkanskim stranama, u Bosni posnoj
i ponosnoj, i to me je razveselilo. Nikada nisam
mogao razlučiti da li su više plave ili zelene, kao
žadnozeleno valovlje Plive, reke iz mog zavičaja,
koja je za letnjih dana sav nebeski azur preslikavala u sebe, ostavljajući nebu samo njegov obris
razvodnjene gvašovske nijanse Plavog. Moja
majka do danas nikada nije do kraja presekla
pupčanu vrpcu sa kojom me iznedri svetu jedne
aprilske noći, u Jajcu, gradu bosanskih kraljeva
sa predivnom citadelom romaničkog tipa i jedinom gradu na svetu koji ima vodopad u srži urbane sredine. I to iste te reke koja izvire u mom
zavičaju i kojoj su Romeji dali ime pridevom pelvis, što znači „sliv“ jer se nalazi u mnogorečnoj
dolini. Isti ti Romeji, koji pod Germanikusom