Radomir D. Mitric´
kasnonoćne dijaloge. Njih sam slutio, pored sebe, u noćnim šetnjama pored hiraldskog tornja,
unutar njega.
Sinesteta u meni, sa godinama spajao je davne zvukove i boje, slagao mirise, koji traju u prostoru kao apologija beskraja, trajanja i opravdanosti toga trajanja. U atavizmu pobune i sumnje,
kafkijanske osamljenosti, koja na kraju ipak biva anatemisana, kao i žrtvovanja sebe zarad poslanica u otpisivanju višem smislu bivstvovanja.
Sve mi je to blisko, dok posmatram kako vani topli avgustovski vetar pleše tango nuevo sa drvetom masline, budeći ganča i mornara u meni, andaluzijskog vranca pod čijim kopitama drhti svet
kao pod zvucima ciganskog fada koji čujem iz
obližnje taverne, koji kao da dopire sa onog sveta, ili barem njegov melange. Moj deda je uobičavao jahati sličnog konja, koji je imao belu zvezdu
na čelu, mada nisam doznao nikad da li je naučio
plesati. On ga i sad jaše u mojim snovima, koji su
biserno retki, jer sve manje sanjam. Snove danas
više sanjam u stanju budnosti, stanju mistične
utonulosti u meditativna stanja svesti.
Jednog od tih seviljskih jutara ustadoh vrlo rano i izađoh u grad, dok su pijanci još spavali, utroba nalivenih rumom ili tekilom koju
ovde ponegde pikantno služe sa crvima, za šta
kažu da je to njen pravi ukus, ukus gorko-slatkog života iberijskog poluostrva i južnoameričkih plavih daljina, gde literatura nema straha
o kraju, kao drevna plemenita veština, koja samu stvarnost semanti