Radomir D. Mitric´
ne pristane da uzvrati odraz tom hodajućem duhu,
verovatno ga obuzme strah. Jaki duhovi tad jezde
ka nebu, dok slabi iščile u ništavnost.
Razmišljam o toj mojoj poslednjoj ovosvetovnoj
poseti, pre nego postanem pramen beličaste magle nad sumatraističkim planinama pod kojima
odrastoh, ili možda rosa na stručku paprati u ranu zoru, koju će otopiti prve sunčeve zrake što će
se probiti kroz tamne odore krošnji. Koje bi bilo
godišnje doba? Verovatno bi to bila jesen, koja bi
sahranila moju večnu melanholiju jednom zasvagda. Bio bi to moj poetski oproštaj, konačno stapanje sa prirodom za kojim tako čeznuh čitavog svog
životnog veka. Bilo bi rano jutro, ladoleži još ne bi
otvorili svoje sanjive oči, došao bih u još neprobuđeni gradić, ukotvljen u rečnoj dolini, pustim ulicama, do porodičnog doma i otvorio vrata. Moj hod,
nevidan oku, možda bi čule samo ptice. Došao bih
do vrata, pokušao da ih otvorim, nekako se ušunjao i zavirio unutra. Pogledao bih moju nekadašnju obuću, najpre, pokušavajući da obujem neke
cipele, one bi odbijale poslušnost, ostajući prikovane za mesto i prostor, što ja tada ne bih mogao
da razumem. Popeo bih se zatim stepenicama, koje
još uvek pamte moj četvoronožni hod, zavirio bih u
sobe spavača, ako bi ih bilo unutra. Potom bih otišao do police sa knjigama i poslednji put ih pomilovao, za oproštaj. Tužno bih pogledao na mesto na
kojem je svake noći pristajala Minervina sova, koje
tada tu ne bi više bilo.
Potom bih otkrilio ka seoskoj kući i odzemljio se.
Ono što bi usledilo posle bio bi duhovni život
satkan od pamćenja, protivno zemnom zaboravu
217