post mortem, umesto pogovora
Razmišljam o tome, mojoj neraskidivosti sa pre-
delima rođenja i kada nastupi čas smrti. Stari su
pričali o tome času kao o mrtvacu zaogrnutom u
bestelesnost i njegovom nepristajanju da napusti mesto u koje je za godina života utkivao svoju
dušu u stvari i prirodu koja ga okružava. U mala filogentska mesta koja ga i dalje pamte, nakon
što pređe u oblik odsutnosti. I o tome kako se po
smrti čovek koji krajnjim izdahom vrati dah božanskom tvorcu, vraća unatrag putevima kojima
je negda hodio. Sve dok ne dođe do mesta sa kojeg
je počeo to čudesno putešestvije, taj neverovatni
zemljohod. Tad, kad konačno, ogledalo ovog sveta