Radomir D. Mitric´
Ili bih sedeo, na pustom korzu pored reke. U
blizini se nalazila „drogerana“, tako su je nazivali stariji mladići, koji su tu, očito, noću pušili travu, kad dođu sa ratišta. Ja sam tad još uvek bio
premlad za takve izlete. Danju, katkada, kad ne
bi padale granate, našli bi se i neki dečaci mog
uzrasta. Pričali bismo o ekskurzijama na koje
nismo išli, o Kubi na kojoj smo zamišljali kako
ispijamo pina kolade u društvu tamnoputih salsa lepotica, dok nam more zapljuskuje stopala.
Ili kako pušimo tompuse, u Habani Vijehi, sa kuba librama u rukama, tamo gde je vreme stalo u
šezdesetim.
Tako nam je trebala ta izdvojenost iz ratne
zbilje.
Poneko je već tada bio izgubio neku dragu
osobu, oca, brata, rođaka. Nismo imali vremena za ljubav. Niti za doživljaje haklberi-finovskog tipa. Kad pomislim na detinjstvo, nešto
mi uvek izmiče. Piscu dok piše knjigu, uvek se
iskrade ključni momenat čije naznake, tek, uspe
da opiše. A treba što je moguće više zapamtiti.
Zapisati. Sačuvati sebe, za druge, koje bi to moglo zanimati. Oplemeniti. Možda spasiti od suicida. Fenomenom katarze. Metamorfozom a la
Ovidiana.
Od tih dana ja sam zapravo mislio gde i kako će se skončati moj hudi, maleni život. Kao da
sam bio onaj lik iz priče Morisa Blanšoa Čas moje
smrti. I na kojoj obali sveta je pristao moj stećak.
Lađa što će me odneti u svet s onu stranu groba.
S onu stranu Meseca. Možda da bih od tog trena
započeo ovu ispovest.
213