Šum Panonskog mora
208
preko pojma causa sui, nevidna ljudskom oku. Ili
je najuverljivija predstava skrivenog boga.
Pišem uvek okrenut ka istoku, Levantu i Ori
jentu. Prirodnom izvorištu plodonosnih uticaja koji oplemenjuju černozem i puku telesnost,
praveći od njega jedro kojim se hodi visinama,
gde angeli bdiju na rajskim kapijama, ne puštajući nezaslužne duhove u njegove virginijanske
prostore, u e(zo)terizam Beline. Vera je u slutnji.
U opovrgavanju skepse, bez koje je vernik samo
civilizacijsko oruđe sistema. Smrt počinje brisanjem individualiteta. Ipak, čovek mora biti svestan granica koje su mu pretpostavljene još od
postanka. Inače će posve zapasti u materijalizam kantovskog tipa.
Ono što ne prestaje da me fascinira jesu izgubljene veštine starog sveta. Sinergija sa vremenom i prostorom u kojem su prebivali. Zamislite
polinežanskog Lapita kako upravlja lađom ka
Okeaniji, i iako je danima i mesecima udaljen od
kopna, po nivou strujanja vetra tačno zna gde je
to kopno. To je refleks s kojim se rađamo, koji je
potisnut u zaborav i koji je danas ostao samo sećanje na svenulo znanje.
Mi smo bića potrage, čak i u vremenu kad su
rituali gotovo izgubili svoj smisao. Indusi su govorili o urušavanju duhovnih mostova i kako je
ostao samo jedan, Kinval, preko kojeg prelaze samo retki. Niste li se ponekad zapitali kako je došlo
do toga da se u različitim civilizacijama, koje nisu
imale međusobne kontakte, otpočelo sa gradnjama piramidalnih građevina, uperenih ka duhovnom uzrastanju, a ne samo mestima zagrobnih