Radomir D. Mitric´
naknadno dodatog 11. pevanja Odiseje. Jugos
lavija je i nosorog tupog pogleda u beograd kom
s
zoo-vrtu. Može se sresti i kao azilant bez isprava
u nekoj prekookeanskoj zemlji. Jugosla ija, to je
v
muzika staraca iz staračkog doma, u Kovače
vićevom filmu Balkanski špijun. I krematorijum iz
njegovih Maratonaca. Pokolj kod Litl Big Horna.
Raštiman klavir, na kojem više niko ne svira.
Jugoslavija možda nikad nije stvarno postojala, od nje je življi i sad Gospodin Kogito iz poezije Zbignjeva Herberta. Ta Teba, ako je ikad imala istinsku materijalizaciju, bila je sagrađena od
peska koji su razvejali vetrovi što su ih puhala
pluća makijavelističkih ljudi-vukova iz nacionalizovanih geta.
Ona je izlapela sadržina flaše, koja je u mojoj
kući stajala u ormaru primaće sobe, čekajući neku srećnu priliku da se popije do koje nikad nije
došlo. Bacio sam tu flašu u smeće, jednom kad
su padale granate na moj grad, a etiketu sa natpisom „Yugoslavia“ sam naložio u peći u skloništu. Sa pomišlju kako je pučina zaista jedna stoka grdna.
Doživljavam je otprilike onako kako Jarkevič
doživljava Rusiju u Ruskom bluzu. Za njom žale samo oni koji su zavodili naivne klinke po
omladinskim radnim akcijama od Triglava do
Đevđelije, sve u ime bratstva i jedinstva. Sad im
je znatno sužen prostor. Moguće i zbog emancipacije feminizma.
203