Radomir D. Mitric´
Slušajući Kenija Džija, u mislima poredeći saksofon sa muškim polnim organom. Pa i sama reč
saxophon je izvedena iz imenice sex. U tim poređenjima idem korak dalje, harmoniku profilišem
kao bronhijalni instrument, čija su vazdušna rebra nalik haljinama iz viktorijanskog doba.
Muzika mi je oduvek bila bitna. Svet je i nastao iz muzike, koja ga je materijalizovala ehom.
Muzika govori zaboravljenim jezikom sećanja.
Na koje je možda i From mislio, ali možda ponajpre Levi Stros. Zato je najteže odgonetnuti poruke koje nam ona odašilje. To je moja svojevrsna
filosofija dopunjena funkcionalnom fonologijom.
Legenda kaže da je prvotni instrument darovan ljudima od bogova u sumerskom bazenu, još
pre no što će Apolon obelodaniti smrtnicima liru, a Pan siringu na peloponeskom arhipelagu.
To je ona „teorija struna“, znana i kvantnim fizičarima, a poznavao ju je i Euklid. Ili nam odgovor kako su nastali muzički instrumenti daje
onaj kadar iz Odiseje kad majmun lupa kostima
po lobanji. Mislim o sitaru koji čudesno svira
Ravi Šankar, čija muzika asocira na čin ljubavnog sporohodnog trenja. Taj me je instrument
uvek fascinirao. Ali još više tradicionalni kineski gu zheng, koji ima najveću vezu sa suštinom
iz koje smo proistekli, sa muzikom sfera. Mislim
i na kruškoliko violončelo koje stisnuto, gotovo zgrčeno ponekad, drže ženske noge. Huan
Manuel de Prada pominje nešto slično u jednoj
svojoj knjizi. Oduvek sam smatrao da su najnesretnije i najusamljenije one žene koje sviraju violončelo. Ono je preuzelo ulogu njihovog idealnog partnera, kojeg nikad nisu upoznale.
193