Radomir D. Mitric´
svilene niti. I caruje memla i plesan, a potavneloj
zlatnini više ne prilazi neka draga ruka. Kao što
ne prilazi ni starom satu sa rimskim brojevima,
koji je stao u vremenu, ne odbrojavajući više svojim kucanjem kucanje živih srca što se ritmovahu s njegovim neumitnim otkucajima, satu koji
je danas samo nemo svedočanstvo minulog vremena.
Okrenem li se u sebi, oko sebe, u pamćenju,
plinuće predeo ogrnut okeržutom togom kojom
stara boginja Jesen risaše prirodu od pamtiveka.
Vezanost za jesen kao godišnje doba nije slučajna jer je ono najinspirativnije godišnje doba za
umetnike. Pa je ta boja i najživlja boja moga sećanja. Nije bezrazložno okeržuta boja, boja kojom slepci gledaju svet, svojim unutrašnjim očima. Nostalgija tada ispuniće prazne obale mog
unutrašnjeg jezera, u kojem zrcalim melanholično, davne portrete i događaje, njihova ponovna otelotvorenja, njihov ponovni eidos, dok budem sklapao delove krčaga u celinu koju proš