Radomir D. Mitric´
Sedam u crveni taksi, sa koferima iste boje u
rukama. Sa crvenim nebom nad sobom. Na Bal
kanu od krvi i meda. U sizifovanju, u mrtvoj prirodi sa pticama. Posmatram kako kapi kiše padaju po staklu. Ćutim na zadnjem sedištu. Sam
sebi ličim na Kaspara Hauzera, dok se posmatram u retrovizuri. Veče je smogovito.
Izlazim iz taksija, sa mišlju o strahu od neautentičnosti. Gombrovič mi iz mog crvenog kofera, iz Dnevnika, poručuje da se ne bojim sopstvenih misli. U tome sam trenu poput sofiste, koji
svoje znanje vuče sa sobom. Priroda je mrtva,
mnim, osvrćući se uokolo, a ptice i dalje pevaju,
pod krošnjama mokrih stabala; one na žicama
poslagane kao note u partiturama ćute. Vozovi
koji dolaze plaču, kao neka ostarela džez truba,
osluškujem pisak kojim označavaju uplovljavanje u železničku luku. Kao stare parobrodske lađe Diksilenda. I sam sam pomalo takav, sad u zatonu. Sa svetom koji se raspada na fragmente. Ja,
Ivan Bezdomni.
I krećem vraški da se smejem. Kanonadno.
Beznadno. Dok sam sve više mrtav. Dok mi nije
bitno odakle dolazim, već kuda idem, odgađajući
smrt. Lijući crvene suze iskrene revolucije.
Na TV-u kao da javljaju dugoročnu lošu prognozu, u ovom purgatorijumu, za nas, Sirine. To
me uopšte ne obeshrabruje. Spokojan, zaspaću
u prisnoj tami, umoran od dugog puta, na kojem
sam samo dubio svoj lik u sebi. Vraćajući se prostoru gde je prerezan grkljan ipak još uvek svojevrsna svetkovina.
185