Šum Panonskog mora
184
atmosfere u sećanjima od jantara, u koje je teže ući nego u Efežaninovu reku. Zbog toga se i
opiremo tako, u nemogućem dokučivanju onoga za čim tragamo. U nemoći nalik onoj kao kod
Bodlerovog Albatrosa. Ili nalik nemoći ranjenog
goluba kojeg Cigančići muče na banjalučkoj železničkoj stanici. Taj prizor posmatram ovoga
časa, kompulsivan u sopstvenoj utrobi. U najvećem bezdanu svemira. Današnji je dan bio posve
golgotski, raspet kao glina tela u bivšem ratu.
Oblaci su sivi i lagano plove prostranstvom nad
mojom glavom kao ispuh avganistanske vutre.
Teški kao Džojsov Finegan.
Nedaleko od mene, neki banjalučki psiho, bakunjinovske pojave, mlatara rukama i uzdiše iz
ko zna kojih zaumnih razloga. Poredim ga sa sobom i diferenciram samo iz toga razloga što moja
patnja nije javna. Ćutim i pušim crveni Gaulosies,
zagledajući upokojene vagone, odbačene i zarđale. Liče mi na ptice slomljenih krila, ti simboli negdašnje domovine, te otkačene kompozicije.
Očekuje me još jedan od onih banjalučkih sumraka. Koji su najčešće kao kod Konrada. Gusto
tamni. I još jedna apokrifna banjalučka noć. Sa
džarmuševskim koferima u rukama, čekam taksi koji će me odvesti u toplinu sobe, u kojoj me
čekaju kavezi zidova, moja uokvirena pustinja.
Tako bih da okrilatim ovoga trena, da osetim anđeoskost sebe. Pre nego što dođe taksi, pomišljam da sam u balonu, da letim nad prostorom.
Mislim na parisku kurtizanu koja je vodila ljubav u balonu da bi potvrdila da je balon siguran
za putovanje nebom. Tako bih da prevladam natmurena epska balkanska brda.