Šum Panonskog mora
182
logiku, odatle i sklonost ka šahovskoj igri, nasledio sa očeve strane, a osećajnost sa majčine.
Bitan mi je taj odnos prema njima, prema tradiciji, prema zemlji na kojoj su oni prebivali.
U svemu tome vidim projektovanu svest sa
ikone koja je uvek stajala na zidu našeg porodičnog doma, na kojoj je naslikan Sveti Georgije koji
ubiva aždaju. Ta aždaja je nasrtala na naš porodični milje, od nje se branimo i danas. To je večni agon. U sebi samom prepoznajem je kroz razna iskušenja na kojima se potvrđuje moja vera.
Ne idem često u crkve, bitniji mi je svakodnevni odnos prema Bogu u samom sebi. Tu sam mu
sazidao hram u kojem slavim njegovo stvaranje
i staranje o meni. Zahvalnost prema anđelu kojeg je poslao da bdi nada mnom od moga rođenja. Nad svim čega mi se dotiču misli. I ruke. Čak
i onda kad sam bio u pobuni zbog smrti moga
brata.
Život je tu da slavi iskonsku radost sa kojom
se rađamo. Zemlju kojom hodamo. U borbi protiv
aždaje, Satanijela.
Uvek sam bio u dilemi, između toga da li su
plemena na slovenskom Jugu do dana današnjega loši pagani, i onoga da hrišćanstvo ne bi
ni moglo da se začne u nas, bez tih paganskih
projekcija, tako bliskih našem kolektivnom Ne
svesnom.