Šum Panonskog mora
18
I sada je tamo, ta kuća uramljena u akvarelni pejzaž brdovite Bosne, i ta mansarda, nad kojom će, zanavek lebdeti senka mene, pa čak i kad
predam svoj duh vas-duhu vaseljenskom, kad ga
telo izdahne i vrati tvorcu koji ga je i udahnuo
u zemljani meh plotnog. Kad postanem pramen
beličaste magle, jednostavnošću postojanja bliži beskraju.
Mitska je to slika, predеo kojim dominira crveni ćerpič krova, što ga rastvaraju godine i ruše,
sem njegovu sliku u duši mojoj, krova nad kojim
se ne izvija više dim vatre čija je toplina grejala draga lica. Moja jedina Itaka i Ultima Thule.
Kad pomislim na to mesto, najpre se setim jedne Šimićeve pesme, sa ekspresivnom slikom crvenog krova uronjenog u obilje zelene boje.
Imali smo tamo par jutara zemlje, kao majčino nasleđe. To je sad pusta obala, ali ljudi možda
najviše žive po sećanjima i vraćaju se tim mestima koja su prve kolevke njihovih malih života.
Nalik brodolomnicima, uprkos svim životnim
brodolomima.
I sad zatvorim li oči, to mesto pod planinama
je ognjište moje utrobe, malena kuća, oko koje
sad cvetaju makovi i divlji šipak, u budnoj tišini. Ali zvukovi su ipak tu, divne melodije starog
radija-mastadonta, na kojem je najčešće svirao
Radio Luksemburg, što i sada počiva na stolu od
šljivinog drveta, u prašini koju sa stvari više nema ko da obriše, i knjige iz kojih ubirah najdivnije plodove priča, koje me čude čak i ovoga trena,
kad barka mog života polako tone u ravnodušje
sredovečnih godina. Po njima sada pauci tkaju