Radomir D. Mitric´
voleo klasičnu mitologiju mi je opisivao cirkusante kao drevne panteonske bogove. Svakog je
imenovao. Gutač vatre bio je Prometej. Krotitelj
lavova i drugih zveri bio je Ares. Klovn ga je podsećao na Dionisa, njegovu satirsku varijantu.
Asklepije je bio onaj koji je nosio zmiju oko vrata.
Sve to ga je podsećalo na pakao. Vlasnik cirkusa na Hada, kojem su nepravedno u ruke stavili
Posejdonov trozubac. Devojka koja je mogla da
stane u stakleni pravougaonik imala je Ateninu
veštinu. Igračica trbušnog plesa koja je mogla da
izvije telo do neslućenih mogućnosti imala je zavodljivost Afrodite.
Tako sam još kao mlad imao doživljaj drevne
mitološke svesti. Otac mi je, kad smo napuštali
cirkusku arenu šapnuo kako bogovi koje projektuju ljudi, imaju bahatu čovečnost. Na nju me je
uvek upozoravao. Da ljudima iz očiju treba čitati
njihove misli. Da većina teži cilju tako što zavarava u korist sopstvenih ostvarenja. Preterana
ideologizacija nekoga ili nečega je nastala zbog
toga što se nepravedno uzvisuje nečija ličnost.
To je bila jedna od prvih ozbiljnijih prećutnih
lekcija, u krugu cirkuske šatre. Imali smo takav
dijalog kojem ponekad nisu bile potrebne reči,
uviđao sam to iz primera koje mi je predočavao.
Stavljao pred oči. To povlačenje izvan oduševljenosti koje izmamljuju cirkusanti. Zato mi je i danas bitno to koliko čuvam sebe od svih spoljašnjih činilaca. To je znao kao neko ko je najveći
dio života proveo u lažno tumačenom marksizmu. Posedovao je snagu harmonizovanog duha i
tela koja nadilazi fizičku smrt. Otkrio mi je i koliko je hedonizam putovanja bitno životno iskustvo. U izlasku iz homogenosti. Otkrivanju novih
177