Šum Panonskog Mora | Page 173

Radomir D. Mitric´ stradao njegov prijatelj. Mislim na njegov poslednji umirući pogled, na njegovu patnju dok je umirao satima, na ispijene usne od žeđi i to mi najteže pada, te predsmrtne njegove muke. Posle rata jednom sam išao u Bihać. Una je divna, a brda iznad nje za mene zlokobna. Tu je na jednom od njih izdahnuo moje predivni brat. U Lajpcigu, na sajmu knjiga, posle sam sedeo sa piscem koji je takođe iz Bosne. Imali smo promocije. Zajedno Srbi, Hrvati i Bošnjaci. On je Bošnjak, borio se u ratu, kao mlad. Njegovu knjigu, u kojoj ima delova sa opisima ljudi i događaja iz prošlog rata u tom kraju nosim svuda sa sobom. U toj knjizi i on je opisao sličnu sudbinu mladića koji gine od granate, nesvršenog studenta književnosti, Bišćanina. Bio je ranjen u ratu i prošao je kroz Pakao. Nisam mu pominjao ovu epizodu. Drago mi je što je preživeo. Dok čita, glas mu drhti. U njemu je sva tegobnost života. Gledam u njegove tužne, ratom ispijene oči. Siguran sam da je moj brat bio ponosan na mene dok se ovo dešavalo. Ili bi bio da je živ. Ne znam. Znam samo da ga osećam. Tu neku našu natčulnu, bemeovsku uzajamnost. U povratku iz Lajpciga, putovao sam na sedamnaestu godišnjicu bratove smrti. I nisam mislio o Erosu, kao obično. Samo o Tanatosu. Ali bliži nebu i njemu za nekoliko hiljada stopa. U uhu je svirao U2 čitavim putem. Slušao sam grupu koju je toliko voleo. A sort of homecoming, beskrajni ripit. Osećao sam se kao na njihovom koncertu pred kraj veka, 21. septembra 1997. godine, u Sarajevu, neutešno plačan ne plašeći se turbulencija, ne plašeći se smrti. 173