Radomir D. Mitric´
stradao njegov prijatelj. Mislim na njegov poslednji umirući pogled, na njegovu patnju dok je umirao satima, na ispijene usne od žeđi i to mi najteže pada, te predsmrtne njegove muke.
Posle rata jednom sam išao u Bihać. Una je
divna, a brda iznad nje za mene zlokobna. Tu je
na jednom od njih izdahnuo moje predivni brat.
U Lajpcigu, na sajmu knjiga, posle sam sedeo sa piscem koji je takođe iz Bosne. Imali smo
promocije. Zajedno Srbi, Hrvati i Bošnjaci. On
je Bošnjak, borio se u ratu, kao mlad. Njegovu
knjigu, u kojoj ima delova sa opisima ljudi i događaja iz prošlog rata u tom kraju nosim svuda
sa sobom. U toj knjizi i on je opisao sličnu sudbinu mladića koji gine od granate, nesvršenog
studenta književnosti, Bišćanina. Bio je ranjen
u ratu i prošao je kroz Pakao. Nisam mu pominjao ovu epizodu. Drago mi je što je preživeo.
Dok čita, glas mu drhti. U njemu je sva tegobnost
života. Gledam u njegove tužne, ratom ispijene
oči. Siguran sam da je moj brat bio ponosan na
mene dok se ovo dešavalo. Ili bi bio da je živ. Ne
znam. Znam samo da ga osećam. Tu neku našu
natčulnu, bemeovsku uzajamnost. U povratku
iz Lajpciga, putovao sam na sedamnaestu godišnjicu bratove smrti. I nisam mislio o Erosu, kao
obično. Samo o Tanatosu. Ali bliži nebu i njemu
za nekoliko hiljada stopa. U uhu je svirao U2 čitavim putem. Slušao sam grupu koju je toliko voleo. A sort of homecoming, beskrajni ripit. Osećao
sam se kao na njihovom koncertu pred kraj veka,
21. septembra 1997. godine, u Sarajevu, neutešno plačan ne plašeći se turbulencija, ne plašeći
se smrti.
173