Šum Panonskog mora
170
primi invalidninu za njega kaže kako nas on na
neki način i danas hrani. I oko joj zasuzi. Imao je
njene oči.
Provodio je tako vojničke dane u kasarni sve
dok ga neki nadrndani oficiri nisu naterali u
smrt. Postrojili su ih sve u toj kasarni i pitali ih
da li se neko boji da ide na prvu liniju. Ako je bilo takvih, morali su istupiti. Moj brat je služio
zajedno sa prijateljem Goranom, koji je pre rata
bio konobar i imao nadimak Sedam noževa. On
je od mog brata bio mlađi godinu dana. Bili su jedini mladi vojnici u toj kasarni. Ali nisu istupili.
Postupili su po onoj budističkoj maksimi da čovek ne treba da beži od svoje sudbine. A u ratu ti
opiranje može doneti samo nevolju. Zato su ćutke seli u stodesetku i poslušali naređenje. Poslali
su ih na prvu liniju jer im je vodnik bio na odsustvu u Banjaluci; on je, nakon svega što se desilo,
rekao da ih nikad ne bi pustio tamo. Ipak, sudbina se poigrala njima. Smrtno.
Na bihaćko ratište su došli nekoliko dana pre
smrti. Na istureni levi rov na Zaloškom grabežu. Bila je noć, još vlažna od skorašnjih snegova.
Druga polovina marta. Uskoro dolazi proleće. I
priroda će opet prostrujati veličanstvenošću života. Ali tu je ipak carevala Smrt. Pošto su prispeli na položaj, pri svetlosti upaljača objašnjeno im je trenutno stanje. U rovu su bila petorica.
Nije bilo većih borbi. Samo čarke. A onda jednog
jutra, došlo je do paklene bitke koja je trajala satima. Zbog siline borbe, rovovi na njihovoj desnoj
strani su u tom boju napustili borci iz njihove jedinice, ali vođa odeljenja nije dao da se napusti
njihov rov. Neki Čiča Mirko. Usijana glava. Od