Radomir D. Mitric´
bih, podigao pušku iznad mete na pedalj, polako
je spuštao, zaustavljajući dah i pucao, a flaše u
koje smo pucali bi prštale u komadiće. Više meni,
nego bratu i ocu, jer mi se ruke nikad nisu tresle.
Svaki pucanj bi mi gotovo otkinuo rame, jer sam
u to vreme još bio dečak, ali trpeo sam.
Volim taj kraj, u njemu sve mi je blisko, uspomene, prijatelji, grob moga brata. Moji preci su
koračali dolinom i okolnim planinama. Sada ja
hodam i gledam njihovim očima kroz sopstvene.
Ne volim da idem na groblja. Za mene su odlasci na grobna mesta priznavanje nečije smrtnosti. Sećanja na moje mrtve u meni su duboko
živa. Gradsko groblje nalazi se nedaleko od centra grada, pored reke na jednom humu, blagoj
uzvišici. Tu se sahranjuju mrtvi još od ilirskih
dana. Ipak nekad odem na bratov grob. Crna
ploča na kojoj je isklesan njegov lik. Bez osmeha je. Na sebi ima crno-belu koledžicu. Valovita
kosa. Surove cifre 1973–1993. Pitam se šta je
sve mogao postati da je preživeo rat. Odem tamo da pričam sa njim. Mada smo stalno u nekom
zaumnom dijalogu. Nosim njegove stvari koje
su ostale iza njega, blede leviske 501 i nekoliko
majica i džempera. Osećam kako me štiti. Uvek
je bio moj zaštitnik. Ne plačem mnogo. Ali nema
dana kad ne pomislim na njega. Jer smrt ne priznajem onakvom kakvom se predstavlja. Iako
je njegovo zemno telo sraslo sa zemljom, osećam da je njegova duša i slika tela otišla na nebo.
Ispričam se tako i tamo s njim, zamolim ga da se
negde gore pomoli za mene, da me čuva gde god
pođem. Imali smo neraskidivi odnos. I danas je
tako. Na jednom mestu u gradu postojao je sve
167