Šum Panonskog mora
166
reke u koju je užlebljena bela niska kuća i zgrada. Nevelik gradić, koji je dobio ime po šipovima,
drvetima što su pobijana u barno tlo da bi se na
njemu mogle graditi kuće sojeničarskog tipa.
Tamo volim da odem kad se vratim sa nekog
putovanja, da pobegnem od buke sveta, u selo moje bake, u drevne šume detinjstva kojima
negda hodih sa bratom. Na jedan šumski plato
gde smo išli kad smo bili deca da igramo košarku, i gde bi se skupljali seoski mladići, od kojih
su neki igrali ili još igraju za neke poznate košarkaške timove. Na tom platou moj brat je urezao svoj nadimak Vlatko, sekirom u koru jedne
bukve. Nisam odavno bio tamo, i osećam da nije
posečeno to stablo. Tako je i njegovo ime sraslo
sa šumom, kao i njegov duh, koji osetim ponekad
u šumskom hučanju. Uostalom i on je igrao košarku i bio kapiten u svom školskom timu.
Po toj smo se šumi nekada igrali rata. Ja sam
imao crni drveni automat i vešto sam se skrivao.
Igra je bila jednostavna, naprave se dva tabora koji se suprotstavljaju, pobeđuje onaj tim čiji igrač ostane nelikvidiran. A likvidacije su bile
takve da igrač kad ugleda protivnika brzo uzvikne „Ta!“ i ime koga je upucao i ide dalje. Ja nisam jurišao, skrivao bih se i iskusno čekao, ili
bih pravio široke lukove i zalazio za leđa protivnicima. Oblačio sam nešto zeleno, a oko glave
stavljao grančice sa lišćem. Na odeću bih lepio
listove graha i bundeve. To je bila moja prva mimikrija. Brat je na odsustvima donosio automatsku pušku iz koje sam pucao nekoliko puta. Bolje
čak i od njega i od oca. Imam taj urođeni dar da
u nekim stvarima težim savršenstvu. Udahnuo