Radomir D. Mitric´
ka zemlji. Dok mnim kako bi bilo dobro da sam
astronaut, predat bestežinskim stanjima. Koja
nadilaze šamanske levitacije. I poetski hod do
olimpskih trpeza.
Shvatio sam da je moja najčešća odrednica u
letenju bila Frankfurt. Ne slučajno, uvek sam tražio simboliku u tome. Čak i onda kad mi je bio
samo tranzitno mesto. Volim taj grad zbog njegove dinamike koja je ponekad potrebna mojoj
balkanskoj ravnodušnosti. Grad u kojem je olovka uperena u nebo. Grad slovenskih kurvi i avganistanskih taksista, tih modernih nadničara,
s kojima pričah o Kabulu i Hoseiniju. Jedan me je
jednom prilikom vozio od Majnca do Frankfurta,
preko Rajne. Pa smo u šali, na nekom gotovo pidžin engleskom, zaključili da je taj grad trebalo da
se zove Reinz. Bio sam gost i na Frankfurtskom
sajmu, koji je prava pijaca književnih robova-pisaca, čijim pravima diluju književni agenti. Od
ovog mi je ipak draži sajam u Lajpcigu, gradu
pozne gotike i Bahovih fuga. Danju bih bio pod
staklenom kupolom sajma, a noću pio irsko ili
češko pivo, ili kakav dobar koktel, uz džez. To je
pravi poetski grad, a lajpciški sajam je stariji od
frankfurtskog, koji je jedno vreme posle rušenja Berlinskog zida preseljen u Frankfurt. Ipak,
mnogo je prisnije u Lajpcigu. I prirodnije. To je
grad bicikala, grad romantike, nepatvorenog
sentimenta, nalik Lisabonu. Pravi grad za pisce.
Iz Frankfurta sam, sem za Majnc i Lajpcig, odlazio i za Štutgart, Dortmund, Dizeldorf, Hajdel
berg, Berlin, Minhen i Amsterdam. I bio naravno u ulici Crvenih fenjera. U kojima hodajući
Erosi obesmišljavaju ljubav do krajnjih granica.
163