Šum Panonskog mora
158
proživljavamo. Razvlačim zastor i posmatram
dan koji ćuti na krošnjama platana, okupan zubatim suncem. Crtam tlocrt dana.
Živim u nekadašnjoj kasarni koja je prekombinovana u kampus. Takva vrsta presazdavanja je
retka na Balkanu jer su ratovi česta pojava.
Podne je. Priroda se uvukla pod skutove smiraja. Ljudi prolaze, ne obazirući se na smenu
atmosferskih stanja. Ptice vise po drveću. Oseća
se ipak nemir Balkana. Ta njegova karnevalizacija. Kod koje nisi siguran kad će pokazati pravo lice, kao Etna. U sobi je polumrak, jedina belina su knjige razlistane pored uzglavlja. To je
moja glavna hrana. Singularan sam. Ali osećam Penelopino prisustvo, kao Andrićevu lilitovsku slutnju. Puštam In sentimental mood od
Koltrejna. Svetkuju mirisi skorašnje Jelenine
posete. Dan je sav od epistologema. Ćutim i pušim. U dimu doma sam. Sveti blagosloveni dim.
Koji me umiruje. Dok čitam genijalnog Tridela.
Evropa pretkolumbovskog doba nije ni poznavala duvan, dok su Indijanci Severne i Latinske
Amerike imali oduvek taj ritualni čin. Dim duvana dizao se do Svetog Duha, Manitua. To je ta ritualna povezanost. Uzdizanje duše u nebo.
Iz kreveta ustajem tek pošto noć oboji okno
prozora. Palim ekran pre negoli svetlo. Ništa na
programu. Jeftina politika. Jeftina muzika. Pir
palanačkog duha. Ekran je najmoćniji kod ovladavanja masama. Gasim ga. Dok navlačim svoju
tibetansku jaknu, razmišljam o tome kako ovde
na Balkanu najviše vole cirkusante. Izlazim vani, sa gađenjem. Ponekad mi izgleda da je bolje