Šum Panonskog mora
156
vrata. Bila su zaključana, a ja nisam mogao da savladam mehanizam ključa. Osećao sam da će se
dogoditi nesto loše, pa sam pokušavao u snu da
otvorim vrata. U tim trenucima, sanjao sam kako
moj najbolji prijatelj iz detinjstva, Vlado, dolazi
kući da uzme ključeve od automobila. Ja sam pokušavao da ga spasim, u snu. Ujutro sam se probudio i prvo sam pitao majku da li je sve u redu sa njim. Majka mi je na to rekla da je poginuo
prethodne noći, u centru grada, u saobraćajnoj
nesreći. Ispričao sam joj san i nije mogla da veruje. I danas žalim sto nisam otvorio ta vrata i
nekako ga spasio. Smrt ima svoj plan, kao što ga
imaju i snovi, na koji je nemoguće uticati. Osećao
sam da bi se sa mojim prijateljem moglo nešto loše dogoditi, nekoliko meseci ranije, kao da smrt
čoveka nesvesno prevuče na drugu stranu, pa
njegov život zaživi u onostranom, već za života.
Da su biljke smrtne to je poznato, ali da poseduju fenomen usnulosti, to sam odavno spoznao. Noć se provlači kroz uspavane krošnje drveća koje vetar šumno miluje prstima, a biljke
rado spavaju i u vreme sunčevog zenita, tad kad
je priroda gotovo mrtva.
Mi živimo u danteovskim lavirintima, snovi
ponekad imaju ulogu Arijadnine niti, koja nalazi
izlaz iz njih. Za izlaz nam je potrebna nada, koja
je nadmudrila i Pandorino lukavstvo, ali i ljubav,
zbog koje damara život u nama. Smrt je virgilijanski lik, ona je naš pratilac. Jedino Haron nikad
ne spava, to je njegova sizifovska mera ali on ne
živi realnost ovog sveta. Buda, „Onaj koji je budan iznutra“, svoje snove budan sanja.