Radomir D. Mitric´
Snovi su sećanja na smrt, apotropejska odbrana od nje kao krajnje i usudne vladarice naših malih života. Verovanje da su snovi i smrt u
iskonskoj vezi u naše gene je upisano još od kromanjonskih dana. Pa se tako prema njima i ophodimo, mitološkim kodom mišljenja koji nadilazi zamke razuma. Um umuje, razum raz-umljuje
bila je formula drevnog mišljenja u genotipu
našeg jezika. Razodevajući stvari mislima koje su potvrđene samo našim okom. Svojim snovima sam uvek nadilazio stvarnost. Oni su bili
moj ajnštajnovski continuum, četvrta dimenzija. Kroz njih sam vežbao kako da dublje doživim
prošlost, prethodivše, ili da iznenadim buduće,
proniknuvši u budućnost.
Ima nešto što nalikuje snivanom u momentu
kad hormon smrti, morfin, u naše ćelije naseli
smrtnost, mada se tu život ne zaustavlja. Smrti
nisam verovao ni kada sam poslednji put pomilovao usnama lice moga brata, više sam verovao
u njegovu usnulost. Pre, kad sam bio mlađi, zaspao bih u kolevci prirode, u travi, na prostirci
koju posvećuju mravi, ti, gotovo bestežinski mali ljudi, nosači koji prkose gravitaciji sopstvenih tela. Pozornica života koja deskripcijom sliči Remboovoj pesmi Spavač u dolu. Nekada sam
imao i izreku Rimbaud, c’est moi.
I snovi i smrt nas vode na putovanja. Odvode
nas na mesta koja nadilaze okove vremena i prostora. Ponekad imaju i spasonosnu ulogu.
Sanjao sam, jednom, kako izlazim iz svog tela i dolazim do izlaznih vrata moje kuće, povlačio sam bravu, ali nisam imao snage da otvorim
155