Radomir D. Mitric´
su svi putevi u Bosni, imaju ista ishodišta. Godo
je, možda, vozač autobusa koji saobraća udaljenim
bosanskim selima, čekajući odlikovanje na stoičko odolevanje prašini. On je stari režiser koji gleda u svoje sede mošnice u toaletu, vapijući za zlatnim dobom pozorišta. Izbegava da citira Brehta.
Ponekad svuče svoje odelo od kostreti i plače u
mraku, kao u detinjstvu sveta.
Godo je bog malih ljudi. Onih koji čekaju vizu
u redovima, čak i u 21. veku. On je graničar i drži
pušku na gotovs. Nikada ne spava. Nema potrebu da osvaja, radije će sačekati gozbu našeg ravnodušja. Njega u Bosni doživljavaju kao trilično
biće. Triistinsko. On je Tetidin ljubavnik. Ume da
bude surov kao tevtonski vitezovi. Sveprisutan
je. Gospodari vazduhom. Nesamilostan. On je jedan od likova u mom antiromanu, koji se još dvoumim kako završiti. Ima i jednu veliku manu –
strpljivost. Mane su mu besmrtnost, i besanica.
153