Radomir D. Mitric´
hrabrost. Ona vrsta hrabrosti koja te u ratu čuva od metka koji traži srce što drhturi kao bela
zastava.
Nekako sam u ratu naučio da treba da pišem
iz sopstvenog iskustva. Zato se divim pravom
ženskom pismu, ono je uvek iskustveno čak i kad
apstrahuje. Na današnjoj književnoj sceni, problem je u tome što muškarci pišu kao žene, a žene se trude da pišu kao muškarci.
Doba je prećutnog matrijarhata. Nesnalaženja
muškarca sa ženskom slobodom. Ljubav uvek
oslobađa, nema prometejske okove. Žena se brani od muškarčeve dominacije. I njegovih simulakruma. Uvek sam prezirao ljubomorne muškarce. Ti su mi bili gori od onih koji su u ratu pišali u
gaće, dok tutnji oko njih, ćelavi Samsoni prirode!
Uškopljenici, a ne kopljanici. Shvatio sam tada i
to da sve što je neprirodno ima mušku semantičku odredbu, a sve što je prirodno dolazi u ženskom rodu. To ni šminka ne može sakriti, u ovom
dobu slabih muškaraca, demokratske pederastije. Inkvizicija, ratovi, istrebljenja žena, samo su
neki od razloga zasićenja tokovima života, dominantnih muških filosofija koje nisu slušale šta
žene imaju reći, tako da gotovo da i nema ženafilosofa u filosofskom sistemu. Zbog toga je filosofija danas došla do svog kraja. Muškarci se
u suštini boje žene u hijerarhiji, nema je ni na
Agori ni za oltarom. Atena Partenos koja iskače
iz Zevsove glave, samo je još jedna priča o tom
odnosu. Mislim da je strategija izvorno ženska
disciplina. Kojoj je ipak potrebna muška odlučnost. Režiserski rez. I moć da se žena iz objekta
preobrazi u subjekt kao u filmovima Larsa fon
145