Radomir D. Mitric´
polupana, kao i ono sa nahtkasa iz moje sobe. U
njima nije bilo mojih nekadašnjih odraza.
Tih dana sam obilazio grad, kuće i zgrade su
bile ispisane grafitima, bili su krajnje necivilizovani i varvarski sa nacionalističkim porukama. Neki su nosili oznake vojnih brigada koje su
zauzele grad. Strašna ordija, na već dogovorenu
stvar. Jedan zemljak nam je još pre rata, ‘89. godine, pričao da je čitao u Čikago tribjunu da će
se Bosna podeliti na dva dela i da će se mirovni
sporazum potpisati u Americi. I da će Kosovo postati republika.
Itaka je bila strašno uništena, razorena grana
tama, spaljena, ridala je, mogao sam da osetim
koliko njenu dušu boli taj pir varvarizovanih
hordi. Arg je bio ubijen, negde u bakinom selu.
To je bio pas moga brata, odazivao se takođe i
na ime Fido. Bio je posve šašav, mada poluslep
zbog preležanog štenetnjaka. Ja sam posle stigao
i do Lestrigonaca i kimeranskih obala. Kao neki
paundovski lik. Penelopa je tada još išla u školu, negde daleko u Srbiji, sluteći moj lik, vajajući
ga u svojoj mašti, da bi me lakše prepoznala, po
ožiljku, kao u Ricoovoj pesmi. Bio je na nozi, još
od 11. septembra ‘95. godine.
Tih sam dana sakupljao svoje nagorele knjige.
Bilo ih je posvuda na ulici, a stripova je bilo po
čitavom gradu. Na nekima su ostali otisci vojničkih čizama, tih ratnih pečata. Bio sam intimno
vezan za ta papirna bića, jer su to bili moji tihi
sadruzi u dugim godinama patnje. Obradovao
bih se svakom nađenom predmetu, koji je ostavio traga u meni, pa makar bivao i oštećen. Sa
131