Radomir D. Mitric´
svakog pojedinca, kao krajnji mozaik, ogledalo,
kojem nije moguće proniknuti u duboki odraz?
Kao što danas nije moguće proniknuti u žanr
knjiga koje pišu savremeni pisci, što je nasleđe
postmoderne koja je tu odrednicu gotovo poništila. Šezdesetih godina, već pomenuti Borhes je,
govoreći o formi romana, zapisao da se roman
raspada. Ostali su fragmenti koje pažljivo oko čitača sakuplja u moguću celinu.
A kako opet ne govoriti o sebi? Jer čovek se ponajpre ostvaruje kao misao. To je zvezdani odziv prizemne telesnosti, sa mogućnošću astralizovanja. Hrabrost je ući u zdenac znanja. Duša
je onoliko teška ili laka, koliko čovek oseća ili
koliko zna, uče nas tome mertonovski prvotni
pustinjski starci. Stoga je najbolje misliti da se
ne zna mnogo, da se ne bi izgubila čar tragalaštva u konačnosti spoznajnog principa, podseća
Pado, grčki revolucionar. Kad čovek izgubi volju i potragu za saznanjem, tad je bliži fizičkoj
smrti. Kao po onoj latinskoj izreci – tantum possumus quantum scimus. Pisac ne treba da pronađe Zlatno runo, sve dok ne uspe da se suoči sa
njegovom simbolikom. Tome nas uče antički mitovi, ali i Pekićevo istoimeno delo.
Iz ovih zapitanosti koje su proizvele začuđenost
ostranjenija u meni, ja sam, tada još i nesvesno,
ušao u predvorje knjige, burnih devedesetih godina, na Balkanu, kad je pola sveta menjalo ruho komunizma u kapitalizam. Od starih sam naučio da
je bolje ćutati ako se nema šta važno reći. Tradicija
i ne vredi ako se ne čita na novi način. Bez ličnog
pečata i ukoliko se nema nešto vredno ispričati i
posvedočiti i ne treba ulaziti u njene svete i svetle
13