Šum Panonskog mora
120
Često sam zamišljao svoju Eho, sluteći njenu blizinu, što je intenziviralo moju potragu.
Konačno ostvarenje istog naličja. Spajanje davno
razdvojenih delova. Koji su bili celina još pre rođenja, pre nego će vreme iscrtati granice prostoru. Od lilitovskog iskona. Kao u onoj Andrićevoj
priči. Ali, Lucifer je slao samo pogrešne mamce.
Čekao sam trenutak kad će izaći iz ogledala, ona
koju sam slutio u njegovoj misterioznoj dubini.
Iz ogledala u kojem se ogledam vekovima. Nju,
koja je iznad materije, iznad ovog sveta ogrezlog
u tektonsku površ ekrana, koji je danas najmoćniji medij. Mizoginog na štetu estetike razgolićenog ženskog tela. S njim nisam u ratu, ja koji
čuvam ono što je moje, skriveno od svih zala, od
svih obesmišljavanja ljubavnog principa. Jer sam
ušao u ogledalo, da bih se spojio sa Drugošću,
sa kojom sam Jedno, davnašnjom i budućom.
Drugošću, koje je Ženstvo sa kojim se tek oseća
punoća bića.