Šum Panonskog Mora | Page 118

Šum Panonskog mora 118 oduhovljavanje prirode i svojevrsna autohtona dijeceza nad njom, koja prirodno ali vešto, nalik jegulji, izmiče od našeg poimanja, u ovom dobu galopirajućeg progresa. Izdvajanje, selindžerovskog tipa, iz urbaniteta mi je tako blisko, pa ipak sam još tu, na ulicama gradova koji poništavaju čovečnost dok se na prirodi vrše pokusi. I cvetaju nuklearne pečurke. Ne bojim se ispričanosti. Kraja priča. Nije sve napisano, samo je većina toga pročitano. Uvek ostaje mogućnost novog pro-čitavanja. Tradicija i ne znači ništa ako se ne čita na novi način. Umovi naši, imaju mogućnost umnožavanja, veću od geometrijske progresije. Treba preći granice ograničavajućeg, granice postoje samo u glavama ljudi. Ta umnožavanja su beskrajni nizovi, koji srećom ne robuju broju. Kao đavoljoj meri. Svaka teorema je vavilonski konstrukt, ako nije slovna, životna, ologoslovljena. Oduvek su me fascinirala i plašila ogledala. Kao nemogućnost, ali i premogućnost u čitanju sebe. Njihova suptilna mimikrija, oslonjena na spoljašnjost. Dakako, i mistična neizrečna dubina. Nemoć u izražaju, ali i premoć nad svim što je nevidno oku. Što zavisi od ugla posmatrača. Uvek sam pomalo zazirao od ogledala, mada je moj susret sa ogledanjem sopstvenog lika vezan za najranije detinjstvo, budući da je u mojoj sobi odvajkada bio stari nahtkas, sa ogledalom, koje je bilo ukalupljeno u njegovo ležište. Izbegavao sam dugo se ogledati, jer mi je lik u koji sam gledao nekako bio stran. Oku je izmicala suštinska potka koja razbistrava atome konačnosti plotnog. Oko je neverovatan organ, blizak božanskoj prirodi,