Šum Panonskog mora
118
oduhovljavanje prirode i svojevrsna autohtona
dijeceza nad njom, koja prirodno ali vešto, nalik
jegulji, izmiče od našeg poimanja, u ovom dobu
galopirajućeg progresa. Izdvajanje, selindžerovskog tipa, iz urbaniteta mi je tako blisko, pa ipak
sam još tu, na ulicama gradova koji poništavaju
čovečnost dok se na prirodi vrše pokusi. I cvetaju nuklearne pečurke.
Ne bojim se ispričanosti. Kraja priča. Nije sve
napisano, samo je većina toga pročitano. Uvek
ostaje mogućnost novog pro-čitavanja. Tradicija
i ne znači ništa ako se ne čita na novi način.
Umovi naši, imaju mogućnost umnožavanja, veću od geometrijske progresije. Treba preći granice ograničavajućeg, granice postoje samo u glavama ljudi. Ta umnožavanja su beskrajni nizovi,
koji srećom ne robuju broju. Kao đavoljoj meri.
Svaka teorema je vavilonski konstrukt, ako nije
slovna, životna, ologoslovljena.
Oduvek su me fascinirala i plašila ogledala.
Kao nemogućnost, ali i premogućnost u čitanju
sebe. Njihova suptilna mimikrija, oslonjena na
spoljašnjost. Dakako, i mistična neizrečna dubina. Nemoć u izražaju, ali i premoć nad svim što je
nevidno oku. Što zavisi od ugla posmatrača. Uvek
sam pomalo zazirao od ogledala, mada je moj susret sa ogledanjem sopstvenog lika vezan za najranije detinjstvo, budući da je u mojoj sobi odvajkada bio stari nahtkas, sa ogledalom, koje je bilo
ukalupljeno u njegovo ležište. Izbegavao sam dugo se ogledati, jer mi je lik u koji sam gledao nekako bio stran. Oku je izmicala suštinska potka
koja razbistrava atome konačnosti plotnog. Oko
je neverovatan organ, blizak božanskoj prirodi,