Šum Panonskog mora
110
U mašti je mojoj uvek bio veći nego što jeste. To
sam shvatio onda kad se zakačio na moju udicu
namenjenu nekoj ribi. Trzao se kao u ratu pogođeno telo, pa sam morao da odsečem silk. Ostao
je izdišući nedaleko od mesta na kojem sad stojim. Bilo je i tvrdokrilaca čiji bi me bliski zuj terao u beg.
Često su na selu, na kojem sam provodio ferije, stariji od mene bežali. Ostajao bih onda sam
u tami koja me plašila svojim hladnim stiskom.
Trčao bih do prvog svetla osećajući na leđima
dah drekavca, koji se po pričama skrivao pokraj
jednog napuštenog mlina. Bilo je priča i o vešticama koje nikad nisam sreo, ali mi se učinilo da
čujem njihov kikot kad se zadesih jednom oko
ponoći pored istog mlina na Radanovom točku.
Noću bih sablažnjivo ustajao da proverim da
li na zidu naše seoske kuće nema kakvog pauka.
Njih sam se bojao, u tom dobu, i zmija koje vrebaju iz pukotina zida što su ga moji pradedovi
sagradili oko kuće. Jedanput sam video poskoka kako davi vrapca, raskeženim zubalom mi
je pretio, pod tim istim zidom i ustremio se ka
meni, ali sam pobegao. I vuka videh jednom prilikom dok sam stajao pod krošnjom starog bora, pa iako držah starinsku pušku u rukama nisam je stavljao između mene i njega. Samo smo
se gledali, ja i taj šumski knez. Imao je prodorne oči, što je zaustavilo svaki moj pokret. Bile su
to oči pesnika, oči ispunjene nekom, neznanom
mi, tugom. Vuk je totemska životinja balkanskih
naroda, biće htonskog sveta. Uvek sam verovao
da poseduje svest. Stari Sloveni su u svoje bitke
polazili ogrnuti vučjim kožama, što im je davalo