Šum Panonskog mora
104
romantičnog, mačjeg meseca, ne mogu do kraja
reći zašto. Dok krovovi su usijani, a februarska
boja nalikuje na letnje nebo, koje jedva sadrži nijansu plave. Februar je pomalo ravnodušan. I doba kad mornari miruju, čekajući proleće da opet
izađu na pučinu, a njihove mornarske majice i kaputi lepršaju na kopnenim vetrovima, svetloplavi, nemirni od silnog lutanja. Plavi su ti mornari
nekako od silnog čekanja, prozirni i beli od snega
koji se topi i čili u vodenu paru i opet se vraća nebesima da bi iznova sišla u plavičastim kapima.
Plavi su februari kao Vizant. Kao kljunovi divljih
pataka iz animiranih Diznijevih filmova. Koje zamišljamo kako se vraćaju i u naše krajeve.
Mart je žuto-crn. Hijacintski. Od jagorčevine,
dakako, i mokar od otopljenog snega, ispod kojeg
se otvore crna nedra zemlje. Crn je i zbog smrti
moga brata. To je mesec kad sunce počinje nalikovati na abažur žute svetlosti u polumraku
sobe. Mesec je to pasjeg laveža, bliskog proleća.
Otopljenja zemlje, koja prodiše opet toplim dahom, svetlošću koja se probija kroz njen mokri
humus, crnji od abonosa. To je mesec Vagnerovih
opera. I mesec u kojem se sećam Aušvica. I Getea
koji je tvrdio da boje stvara tama. Pomalo je i barokan. Mesec je to, starih fotografija, koje bismo
rado da oživimo.
April je ljubičast. To je mesec susreta jer je ljubičasta boja boja susreta. Crne, plave i zelene.
Mesec klijanja semenja iz zimom umrtvljene zemlje, nanovo probuđene. Nije to najsuroviji mesec kako Eliot onomad ustvrdi jer rađa život. To
je mesec Hristovog vaskrsenja. Mesec perunike.
I mesec behara japanske trešnje nad kojim lebdi